Pojasnimo najprije što se pod tim misli. Pod pojmom putovanje podrazumijevamo stvarnost kretanja između dviju ili više točaka u kronotopu (prostorno-vremenskom kontinuumu). Poteškoće nastaju kada više ljudi (ne upotrebljavamo pojam osobe, budući da postoje osobe koje nisu ljudi:) putuje istim putem, ne nužno u istom smjeru.

Stoga su napravljena pravila i postavljeni znakovi duž puta, kojima je jedini cilj omogućiti sudionicima u prometu (zvuči poznato, zar ne?) da sretno i sigurno stignu do cilja - drugim riječima: regulacija prometa.

Česta je analogija u govorima i spisima, no rjeđe u svakodnevnom govoru (možda tema za produbljivanje kasnije? op.a.) ona o životnom putu, životu kao putu, koji negdje počinje, a negdje završava, bitak razapet, rastegnut između dviju točaka kronotopa.

S teološkog gledišta, ulazeći u tu i takvu analogiju, ne može se ne uključiti Boga, samog kreatora puta. Ne samo puta, već i pravila koja na njemu vrijede. I znakova duž puta. Kao što postoje znakovi zabrane, obavještavanja i opasnosti, i ovdje možemo govoriti o znakovima:

• uskličnika - koji nas upozoravaju važne događaje i trenutke, bilo pred nama, bilo iza nas, no uglavnom smo ih skloni ignorirati;
• upitnika - koji nas pokušavaju trgnuti, navesti na razmišljanje i promišljanje o, primjerice, našoj usmjerenosti;
• smjera - koji nam govore koji je put dobar, a koji nije.

Problem na koji nailazimo s putovanjem dvojak je.

1. targert shifting: iz nekog razloga (u koji ovdje ne ulazimo) pomaknulo se težište sa cilja na put. Premda sve brže i brže putujemo, sve manje želimo stići do cilja. Tako dolazimo do apsurda da, što je jača dinamika puta i putovanja, sve više želimo cilj izbjeći. Odjednom je sam put postao cilj.
2. authority shifting: skloni smo misliti da sami najbolje znamo odrediti što je dobro. Paradigmu libero arbitrio preokrenuli smo u ipsa auctoritas libera, pokušavajući sami određivati pravila putovanja.

Posljedice takvog nelogičnog razmišljanja i djelovanja, rekao bi dr. Spock, očite su. S jedne strane stradavaju nevini, za što je dovoljno pogledati naslovnice medija. S druge strane, možda ne tako očito i ne na isti način, ali opet stradavaju drugi, oni iz kategorije bližnjih.

U odlomcima 1Kr 17^10-16 i Mk 12^38-44 (koji dolaze na 32. n. k. g.) spominju se udovice; dvije, da budemo točni. Nailazimo na pojam anavim Jahve, siromaha Gospodnjih, siromaha duhom koji se spominju u Isusovu navještenju ustava Božjeg kraljevstva. Onih koji se Bogu potpuno predaju, njemu prepuštaju da ih vodi, koji njemu prepuštaju brigu o svakodnevnim problemima putovanja, dok se oni usredotočuju na cilj - Boga.

Usporedba jedne od njih i bogataša znak je upitnika koji bi nas trebao navesti na promišljanje o načinu djelovanja na putu na kojem se nalazimo. Iz njega bi trebalo uslijediti zaključivanje o prioritetima, a implicitno i o odlukama koje smo donijeli o temeljnom usmjerenju našeg života. Da li smo već napravili shifting, odvojili se od Boga, napravili sebi od puta cilj te se više ne možemo odovojiti od njega? Ili još u nama gori plamen siromaha Gospodnjih, koji mu se posve predaju, koji ne mare za danas, već im je samo bitan sutra u vječnosti koji žele provesti s Bogom?

Podvlači se implicitno negativnost dvostrukog shiftinga i naglašava kroz Isusove riječi nespojivost istih i ispravnog, dobrog putovanja prema cilju koji smo si preduzeli: Ocu. Ne radi se ovdje o alternativi, kao da Isus želi urezati, nego o disjunkciji. Ili putujem Ocu, radosno, svladavajući prepreke na putu, orijentirajući se prema najvišem orijentiru - Onom koji je bio podignut sa zemlje - ili slijedim neki drugi put.

A kamo on vodi...